Olaksaj dusu!


U iskonu bijasmo ujedinjeni...
Zelja i ceznja da se vratimo jedinstvu-

zove se ljubav!

19.07.2014.

Prijedor, genocid. 20.7.1992

Oduvijek sam volio ovaj nas grad. Ne znam ni da li smijem sada reci nas, jer su svi ovi silni pucnjevi, granate i zvukovi skripanja tudjinskih cizmi o pod razuvjerili me.
Sjecam se da je bio juni, srijeda. Dobro se sjecam, jer su taj isti dan odveli komsiju Osmana, daju Jasmina i adzu Ziju.Znam da je majka taj isti dan usla u skloniste i zagrlila me toliko jako da su me kosti pocele boljeti. Plakala je. Toliko jako da mi se gotovo ucinilo da su ostali oziljci od suza na njenim obrazima. Nisam ju nikada vidio da place. Vjerovatno me je to jos vise dotuklo. Nisam ni vidio kada su ih odveli, iskren da budem. Rekli su. Zapravo, nisu ni rekli. O tome se uvijek saputalo, a ja sam, igrom slucaja ili namjere, uvijek nalazio se negdje u blizini. '' U rudnik, u Omarsku...'' '' Kazu, Zune nastavio...'' '' Dusan... Majku im cetnicku.'', saputalo se tako. Uvijek. Tad nisam razumio vecinu stvari. Ma nisam ni htio.
Imao sam svega 16 godina, bio sam u fazi nekoj. Pocela mi je i brada nicati. Oduvijek sam to zeljeo. Konstantno sam prstima prelazio preko lica. Na pamet sam znao svaku krivinu na njemu. Fazon bio, sta cu. To mi je nekako bila glavna zanimacija. Zafali mi Sale, nekada. Pozelim mu napisati pismo, ali nemam hartije. I on je otisao. Njegovi su na pocetku samom pobjegli u Njemacku. Zao mi je sto ga nisam zagrlio. Bio sam ljut jer ide. Sjecam se i jula, iste godine. Tada sam vec zavrsio u hangaru, u ''logoru smrti''. Oslabio sam za deset kilograma. Nekako sam se nadao da cu naletiti na adzu ili daju. Nisam. Znam i zasto nisam. Nade su mi od tad slomljene.
Nije mi ni brada vise bila zanimljiva, iako, kladim se, narasla je. Neprimjetno za tudje oci, dakako. Pozelio sam se corbe. One mamine od prije mjesec. Nasla je bila neku staru serpu, sva u rupama. Oprala ju je pjeskom i odnekud donijela krompir, na pola izagnjio i neke trave. Razumjela se u to, pravila je cajeve ljekovite uvijek. Nije imala soli, nikakvih zacina-nista. Ali nikada nista ljepse u zivotu nisam pojeo. Prste sam oblizao.
Pozelio sam se i babe. Bio je imam dolje u Kozarcu. Volio sam ga slusati dok uci stranice Mushafa. Pozelim sada da me opet probudi na sabah onda kada mi se najvise spavalo.Tada mi je bilo mrsko ustajati, a on se sve smjeskao, pa cekao me dok se dovedem u red. Bio je na meti, odmah. Zune ga je ubio, rekli su mi ovdje. Ubio je preblaga rijec, opet. Rekao mi je Nedzad da su ga prvo premlatitli, da je sav bio obliven krvlju. Kozu su mu zgulili i oci izvadili. Kasnije je dobio metak u glavu i zajedno sa ostalima, odvezen u nepoznatom pravcu. Tako je i bivalo sa vecinom.
Pozelim da nas dajo opet skupi u auto i odveze na more. Imali smo svoju plazu, gotovo da smo ju i prisvojili. Pozelim opet baciti se u vodu i osjetiti u plucima onu slobodu. Neopisivu. Pozelio sam se vode. Ovdje je skoro i nema. Ne daju nam ni progovoriti, gdje je tek okupati se. Jucer je jedan protivrijecio strazaru. Danas mu je vec glava puna posjekotina. Na ledjima, izmedju dvije lopatice mu je vrhom noza urezan kriz. Ociju nema vise. Tijelo mu je puno modrica. Kasnije su ga objesili da mu se tijelo raspada na oci svih nas. Tada sam se zakleo da cu postati ljekar...ako prezivim.
Dusan i Zoran su bili najkrvolocniji. Ko god je njima u ruke zapao, strasne muke je prezivio. Najgora stvar je u ovoj zadnjoj rijeci...prezivio. Tjerali su nase da se medjusobno tuku i otkidaju zubima dijelove tijela. Ucrtavali su krizeve nam po lobanjama, plecima, udovima. Zenama su utrobu kidali i vadili djecu iz njih. Silovali su ih do iznemoglosti, a onda mrcvarili. Sve bih mogao da zaboravim, ali krik jedne zene kada su se izivljavali nad njom necu nikada. I dan - danas me to zna progoniti. Gledao sam to sve. Morao sam. Tjerali su nas.
Danas sam postao ono sto sam se i zarekao da cu postati. Prezivio sam Omarsku. Pocelo se huskati da su strane investicije vec cule za hangar i ostale ''kuce'' nekadasnjeg rudnika. U augustu su me premjestili u Manjacu. Tada sam pobjegao. Volio bih da nisam. Volio bih da nisam prezivio. Volio bih da sam izgubio moc vida i sluha, pa da nisam morao nagledati se svega. Zadrhtim, jos uvijek. Nemam fizicke posljedice kako su ostali znali imati. Volio bih da imam. Ukrali su nam zivote, jesu. Dusu nisu. Oni su je izgubili. Promrljam jos uvijek rijeci: '' Prokleti bili '', sebi u bradu kada se god sjetim, cujem da ih hapse ili otkrivaju nove grobnice. Babu mi nisu nasli. Daju i adzu jesu...
Majka mi je silovana, brat ubijen. Ni njega nisu nasli. Gubim snagu dok ovo ovdje pisem. Ne postoje rijeci koje bi opisale ono sto se tamo zbivalo. Niti postoji adekvatna kazna za sve Zorane i Dusane. Mozda jedino da njihovoj familiji radimo ono sto su oni nama. Cisto zato jer se zovu drugacije. Etnicke gluposti. Ne znam... Stvarno ne znam. Ne zelim ni da znam. Prokleti bili, ponavljam. Prokleti bili!
:L.H.:



Left:2292