Olaksaj dusu!


U iskonu bijasmo ujedinjeni...
Zelja i ceznja da se vratimo jedinstvu-

zove se ljubav!

11.08.2014.

'' Stopa nezaposlenosti ''

Uposlenici u birou naseg rada su nas jako lijepo primili i odgovorili nam na par pitanja, te nam pruzili potrebne informacije.
Naime, prema najnovijim, zvanicnim podacima broj nezaposlenih u nasoj opcini je dostigao jako veliku cifru, tacnije 4905 lica nema posla, a od toga su 2257 zena. Ovdje navodimo da su ovo samo oni koji su prijavljeni na biro.

Od tih 4905, zavrsenu VSS-u ima 261 lice, od kojih su 177 zene.
Zavrsena VSS = 60/37
Zavrsena SSS = 1129/674
NSS = 14/14
VKV = 18/1
KV = 1344/450
PKV = 177/47
NKV = 1892/857

U novembru prosle godine broj nezaposlenih je iznosio 2988. Napominjemo da nasa opcina ima 32.000 stanovnika, sto znaci da je stopa nezaposlenosti 63% .

Pa kaze premijer: '' Krajinu zaobisla uveliko kriza. '' (nije da plate i topli obroci mjesecima kasne).

Jeste ljubavi, jeste... Zaobislo nas.

29.07.2014.

Bajram dodje , mirisu avlije


Evo docekasmo jos jedan bajram. Mozda siromasan i pust, nekom, nazalost, mozda i usamljen . Meni se barem cini da smo pustili onu lijepu draz da nam pobjegne. Prepustili smo se svjetovnom , zaboravljajuci istinsku bit bajramske blagodati. Ljubav i zahvala Gospodaru, sto svom roblju na Zemlji podari novi dan, porodicnu srecu , zajednicu i jedinstvo . Ko god da ste i gdje god da ste Bajram Serif Mubarek Olsun , sve vam najljepse. -Djevojke iz Votum_separatum bloga !

26.07.2014.

"Jucer , danas , sutra."

Sutra
Ne mogu vam reci kako ce sutra izgledati,ali mogu reci kako bih voljela da izgleda moje "idealno" sutra, ako je za ovu zemlju uopste moguce vezati epitet idealno. Ja, eto, mislim da je moguce. Nisam sanjar , ja sam samo zeljna... Zeljna moje Bosne i ljepote njene koja drhti sakrivena u brdima, koja tece kroz nju samu a ostaje zanemarena. Mozda smo mi navikli na to , mozda je to nama svakodnevnica, ali drugima nije. Voljela bih da jednog dana napokon krenemo cijeniti ono nase, ljepotu i bogatstvo sto nam je tako velikodusno darovano. Znam da mnogi takvu Bosnu porede s razbijenim ogledalom gdje, ma koliko god se trudili, pukotine ne mozemo sakriti. Istina je, uvijek ce one i biti tu i nikad ih necemo moci zanemariti. To ni ne zelimo , to ni ne smijemo! Te pukotine su nas amanet, nasljedje, obaveza... Duznost nam je da na njih podsjecamo svijet , ali ne mozemo... Nemamo pravo da lomimo i krhotine tog ogledala. Da tezimo ka kompletnoj destrukciji naseg, svega ono sto nam je u amanet davano i dato ... Krvlju izboren amanet  . Stanite ljudi! Ne mozemo tako! Svako toliko mora NAM se desiti katastrofa , mora nam se odlomiti komadic duse da bi napokon proradio komadic svijesti i zdravog razuma!? Ne mozemo zanemariti krhotine , ali mozemo ih skupa pokupiti skupa zalijepiti! Prvo komadic mira , pa  znanja , pa jedinstva , pa tolerancije . To sto nam na vrhu sjede supljoglavci koji raspiruju mrznju , ne mora da znaci da tu mrznju moramo i mi da prihvatamo. Ko nam to moze pomoci ako mi ne pomognemo sami sebi?! Bosno moja, nek' je nama i onog jucer i danas i sutra , za svijet ko te pita !
-M

22.07.2014.

Jucer, danas, sutra

-Danas
Mogu se pohvaliti da sam jedan od onih generacija koja je imala djetinjstvo. Poderano koljeno je bila najveca bol, a najvise mjesto na svijetu nam je bilo brdasce sa kojeg smo se spustali biciklima. Ne bih dala sve one noci u kojima smo krali voce od komsije nizasto u ovoj danasnjici.
Nekada smo znali gdje su nam jarani bez ovih telefona i internetskih mreza, znali smo na pamet kako im je dan isplaniran. Najveca kazna nam je bila: '' Nema ti van'. '' Bojim se da je sada obrnuto. Sada je kazna: '' Idi van' malo! '' '' Imam osjecaj da ljudi nastavljaju ubijati jedni druge, pogledima i rijecima...'' , rece M...
'' Rat je ucinio svoje. '' Pa jeste, usadise nam mrznju. Ne znam koliko je pametno gledati nekog Marka ili Davora kao cjelinu. Oduvijek se trebao osudjivati pojedinac! Samo sto, eto, i mi smo cesto pod utjecajem vecine, pa nam i ispiraju mozak. Nema smisla! Svi nam danas hoce ugraditi ljubav, toleranciju, uzajamno postivanje, a zgadjeno gledaju i diskriminiraju ljude koje nemaju nikakve povezanosti sa nekim stvarima, cak stavise, nisu tad ni rodjeni... Tema je postala samo politika naseg odrastanja, komplicirana politika, gdje svako svakog osudjuje zbog imena ili grupacija. Nema smisla, ponavljam.
Ne znam da mi se ikada desilo da me je taj neki isti Marko ili Davor zgadjeno pogledao ili uputio neku degutantnu stvar, dok sam sa druge strane bila osudjivana od nekog Amira ili Tarika. Zanimljivo, krajnje.
Odrasla sam u mjestu i okruzenju gdje je sve dozvoljeno osim u drzavu i ''komsiju'' dirati. Vjerovatno od tud dolazi sav moj silni patriotizam i zelja za jedinstvom. Na koncu, u samoj Abrahamovoj hijerarhiji genijalac navodi neke potrebe koje cine covjeka od samog postanka. Potreba za pripadanjem je jedna od njih... Oduvijek smo ovdje pripadali, zauvijek cemo i pripadati. Svijetu, ipak, treba vise Bosne.
:L.H.:

19.07.2014.

Prijedor, genocid. 20.7.1992

Oduvijek sam volio ovaj nas grad. Ne znam ni da li smijem sada reci nas, jer su svi ovi silni pucnjevi, granate i zvukovi skripanja tudjinskih cizmi o pod razuvjerili me.
Sjecam se da je bio juni, srijeda. Dobro se sjecam, jer su taj isti dan odveli komsiju Osmana, daju Jasmina i adzu Ziju.Znam da je majka taj isti dan usla u skloniste i zagrlila me toliko jako da su me kosti pocele boljeti. Plakala je. Toliko jako da mi se gotovo ucinilo da su ostali oziljci od suza na njenim obrazima. Nisam ju nikada vidio da place. Vjerovatno me je to jos vise dotuklo. Nisam ni vidio kada su ih odveli, iskren da budem. Rekli su. Zapravo, nisu ni rekli. O tome se uvijek saputalo, a ja sam, igrom slucaja ili namjere, uvijek nalazio se negdje u blizini. '' U rudnik, u Omarsku...'' '' Kazu, Zune nastavio...'' '' Dusan... Majku im cetnicku.'', saputalo se tako. Uvijek. Tad nisam razumio vecinu stvari. Ma nisam ni htio.
Imao sam svega 16 godina, bio sam u fazi nekoj. Pocela mi je i brada nicati. Oduvijek sam to zeljeo. Konstantno sam prstima prelazio preko lica. Na pamet sam znao svaku krivinu na njemu. Fazon bio, sta cu. To mi je nekako bila glavna zanimacija. Zafali mi Sale, nekada. Pozelim mu napisati pismo, ali nemam hartije. I on je otisao. Njegovi su na pocetku samom pobjegli u Njemacku. Zao mi je sto ga nisam zagrlio. Bio sam ljut jer ide. Sjecam se i jula, iste godine. Tada sam vec zavrsio u hangaru, u ''logoru smrti''. Oslabio sam za deset kilograma. Nekako sam se nadao da cu naletiti na adzu ili daju. Nisam. Znam i zasto nisam. Nade su mi od tad slomljene.
Nije mi ni brada vise bila zanimljiva, iako, kladim se, narasla je. Neprimjetno za tudje oci, dakako. Pozelio sam se corbe. One mamine od prije mjesec. Nasla je bila neku staru serpu, sva u rupama. Oprala ju je pjeskom i odnekud donijela krompir, na pola izagnjio i neke trave. Razumjela se u to, pravila je cajeve ljekovite uvijek. Nije imala soli, nikakvih zacina-nista. Ali nikada nista ljepse u zivotu nisam pojeo. Prste sam oblizao.
Pozelio sam se i babe. Bio je imam dolje u Kozarcu. Volio sam ga slusati dok uci stranice Mushafa. Pozelim sada da me opet probudi na sabah onda kada mi se najvise spavalo.Tada mi je bilo mrsko ustajati, a on se sve smjeskao, pa cekao me dok se dovedem u red. Bio je na meti, odmah. Zune ga je ubio, rekli su mi ovdje. Ubio je preblaga rijec, opet. Rekao mi je Nedzad da su ga prvo premlatitli, da je sav bio obliven krvlju. Kozu su mu zgulili i oci izvadili. Kasnije je dobio metak u glavu i zajedno sa ostalima, odvezen u nepoznatom pravcu. Tako je i bivalo sa vecinom.
Pozelim da nas dajo opet skupi u auto i odveze na more. Imali smo svoju plazu, gotovo da smo ju i prisvojili. Pozelim opet baciti se u vodu i osjetiti u plucima onu slobodu. Neopisivu. Pozelio sam se vode. Ovdje je skoro i nema. Ne daju nam ni progovoriti, gdje je tek okupati se. Jucer je jedan protivrijecio strazaru. Danas mu je vec glava puna posjekotina. Na ledjima, izmedju dvije lopatice mu je vrhom noza urezan kriz. Ociju nema vise. Tijelo mu je puno modrica. Kasnije su ga objesili da mu se tijelo raspada na oci svih nas. Tada sam se zakleo da cu postati ljekar...ako prezivim.
Dusan i Zoran su bili najkrvolocniji. Ko god je njima u ruke zapao, strasne muke je prezivio. Najgora stvar je u ovoj zadnjoj rijeci...prezivio. Tjerali su nase da se medjusobno tuku i otkidaju zubima dijelove tijela. Ucrtavali su krizeve nam po lobanjama, plecima, udovima. Zenama su utrobu kidali i vadili djecu iz njih. Silovali su ih do iznemoglosti, a onda mrcvarili. Sve bih mogao da zaboravim, ali krik jedne zene kada su se izivljavali nad njom necu nikada. I dan - danas me to zna progoniti. Gledao sam to sve. Morao sam. Tjerali su nas.
Danas sam postao ono sto sam se i zarekao da cu postati. Prezivio sam Omarsku. Pocelo se huskati da su strane investicije vec cule za hangar i ostale ''kuce'' nekadasnjeg rudnika. U augustu su me premjestili u Manjacu. Tada sam pobjegao. Volio bih da nisam. Volio bih da nisam prezivio. Volio bih da sam izgubio moc vida i sluha, pa da nisam morao nagledati se svega. Zadrhtim, jos uvijek. Nemam fizicke posljedice kako su ostali znali imati. Volio bih da imam. Ukrali su nam zivote, jesu. Dusu nisu. Oni su je izgubili. Promrljam jos uvijek rijeci: '' Prokleti bili '', sebi u bradu kada se god sjetim, cujem da ih hapse ili otkrivaju nove grobnice. Babu mi nisu nasli. Daju i adzu jesu...
Majka mi je silovana, brat ubijen. Ni njega nisu nasli. Gubim snagu dok ovo ovdje pisem. Ne postoje rijeci koje bi opisale ono sto se tamo zbivalo. Niti postoji adekvatna kazna za sve Zorane i Dusane. Mozda jedino da njihovoj familiji radimo ono sto su oni nama. Cisto zato jer se zovu drugacije. Etnicke gluposti. Ne znam... Stvarno ne znam. Ne zelim ni da znam. Prokleti bili, ponavljam. Prokleti bili!
:L.H.:

19.07.2014.

"Jucer,danas,sutra."

-Jucer Bila jednom jedna zemlja.Zemlja u kojoj su ruze mirisale ljepse nego igdje.Da samo vidis kako mirisu avlije! Sta su avlije?Haha! To su ti, dragi moj, dvorista,ali ispunjena djecijim smijehom,sevdalinkom u predvecerje,asikom preko ograde.Dusom.A da samo vidis kakve djevojke mahalom se spustaju.Ma nigdje ljepsih nema.Vode njene prenesose pozdrave stranca strancu.U utrobi njenoj nalazi se jedan grad, Seher ga zovu.Tu se zdrave Srbin i Hrvat,kafu/kahvu piju musliman i pravoslavac,pa onda na molitvu u svoju bogomolju odose svaki.Tu svi kao jedno disu i onda vjetrom jedinstvo salju u ostale krajeve jedne i jedine.Zemlje tisucljetne.Bilo jednom,a vise nije!Sto nije? Zato nije.Puce jednom iznad Sehera,tada niko ne znade sta.Puce opet.Pa opet i onda opet.Puce jednom i ne prestade vise.Padose na cestu djeca,zene,muskarci.Podjelise se Srbin,musliman i Hrvat.Kako?Donedavno nisu znali ko je ko?Sta je to? Sta to puca?Ko to puca?Rat.To je rat.A sta je sad to?Ne znamo, ali nista dobro nije.Odnosi nam djecu,djevojke vise mahalom ne prolaze,ne cuje se vise ni sevdalinka ,a asika kao da nikad nije ni bilo.Umire sve i staro i mlado.Ruse se soliteri,ognjista,uspomene.Ma rusi se sve.Vjetrom se sa svih strana salje mrznja i nejedinstvo.Kakvi su ono kavezi?Sta u njima rade ljudi.U kavezu stoji moja ptica,ne moze tamo stati covjek.Suti dijete,ne gledaj tamo.Ne moze to srce izdrzati,ni moje a kamoli tvoje.A kakve su ono crvene lokve?Ono su ti dijete ruze.Ruze na asfaltu.Ne puca vise.Sad je kazu mir. To je valjda dobro.Ne rusi se vise nista,ali ni ne gradi se vise nista.Iako je vrijeme mira,mrznja se i dalje siri,u vremenu mira imam osjecaj ljudi nastavljaju ubijati jedni druge.Rijecima i pogledima.Mrznjom.Bila jednom jedna zemlja.Bila i jos je tu.Bosna zove se.Jedna jedina.Prkosna.Ponosna i od snova satkana. -M

18.07.2014.

"Jer me se tice."

Dizem svoj glas ! Dizem ga za petogodisnju djevojcicu . Oci mamine i tatine.Dizem glas za desetogodisnjeg djecaka koji je bas jucer ostao sam na svijetu , a vec danas je sahranio cijelu svoju porodicu. Dizem svoj glas za svako dijete u Gazi ciji jecaj i vapaj ostavlja svijet ravnodusnim.Mene ne ostavlja ! Suza djecija ostrija je od sablje , jaca od projektila. A ti, dragi moj svijete, imun na sve . Ti, dragi moj svijete, samo nastavi da se krijes iza zastora lazi - zvanog samoodbrana . Nastavi samo , ali da ti kazem:''Jedno jedino oruzje koje oni imaju su snovi i to je dovoljno jako da vas poraze''. Reci mi svijete kako navecer zaspis ? Kako li se jutrom budis ? Kakvim si to trulim sjemenom zacet i u kakvoj crnoj utrobi rastao ? Hajde kazi mi , ali dodji ovde pred moje lice , pa mi onda kazi ! Dok god zivimo mi i oni ce . Njihova dusa bit ce s nasom . Mi cemo biti njihov glas . Srebreica 1995 . Palestina 2014. Help Gaza. Opet isto . Opet ! -M

18.07.2014.

'' Samo mi, molim te, nemoj reci da ima bolje sutra! Toliko ga cekam da sam i u svjetlost prestao gledati. ''

Nas neuspjeh ili nesposobnost da izaberemo prave u zadnjih dvadesetak i kusur godina prelaska iz realsocijalizma i jednostranackog rezima u kapitalizam i visestranacku, nazovi, demokratiju, najcesce se opravdava pukim mudrostima kojima se komentarise katastrofalna politika vlasti, koja je i zemlju pljackala, deindustrijalizirala i dovodila do koljena. Cuj mene u perfektu,cine to oni i ovog trena. Vrece trpaju novcem, dzepove davno napunili. Bilo je, i sad je: '' Pa, vi ste birali '', ili ti ga: '' Narod barem ima vlast, sta bismo bez nje? ''
Ma uredu to sve, neka bude, no nije li cudno? Godinama se zalimo na iste, a k'o eto godinama ih i biramo. Je l' to do mentaliteta ili sve smrducka na korupciju i mito? Pa i ne imali odljev mozgova ovdje, i ja bih mozda...
Najneposrednija demokratija se i desava na razini individualca, pojedinca, kako ti volja. Jesmo li to eksperti u biranju pogresnih lidera, a jos veci genijalci u podizanju do zvijezda onih koje zakonom treba kazniti?
Slusamo mi na svakom koraku, zale se ljudi... Te plata kasni, te penzije nema, te posla nigdje... A onaj biser, ''foteljas'', pet savjetnika ima, i svaki od njih dvije-tri hiljadice sebi u dzep. Covjece, jesi ti zavrsav'o skolu ili si i tu diplomu kupio, pa ti savjetnici trebaju? Hajd' jedan savjetnik, pa eto i dva, cisto da se ne ide na samoincijativu, ali pet... Pretjera ga ti.
Na koncu, gdje su pare? Biljezili smo mi znatne ekonomske poraste, ne znam kako da se izrazim, ali gdje je to sve nestalo? Vjetar otpoh'o. I to bi kazali, sve samo oni ne, ne daj Boze.
I pogode nas poplave, pola Bosne pod vodom, narod trci, pomoc sa svih strana pristize. A jasno u izvjestaju o platama stoji da: '' 0,5 odsto plate ide u slucaju vremenskih nepogoda. '' 0,5 posto SVAKOG radnika. Radio li ti ga on u prosvjeti ili policiji, zdravstvu ili bio vrhovni sudija. 0,5 posto ti ga je dati, da prevedem na laksi jezik, 3KM mjesecno. Gdje je taj fond, upitam se?! Ma vjetar otpuh'o, zeno, sto se glupiras?!
Nije li krajnje vrijeme da na vlast postavimo mlade i optimisticne ljude, koji su voljni uloziti u ovu zemlju a cije diplome o zavrsenim studijima samo kupe prasinu?
Odosmo mi u propast sve dok budemo mijesali babe i zabe, sve dok se po politici budu vukli oni koji ne zasluzuju isto. Ljudi na pamet znaju Ustav, a eno ih, sve rade, samo svoju struku ne.
Hajde vise da podignemo ovu svijest, moramo li bas zauvijek ostati ''oni zatupljeni''? Pa je l' narod onoliki poginuo da bismo tek tako digli ruke od ove zemlje?
:L.H:

17.07.2014.

'' Plovimo morem jednakosti ''

Nikada nismo znale da li bi ovo trebao biti mali pocetak neceg velikog, ili veliki pocetak neceg malog. Nikada nismo ni htjele praviti diskusiju oko toga, nismo ni imale potrebu. Samo smo pocele...
Nismo nikoga pozvale, niti pozivamo da rijesi zagonetke ili misterije u nasim glavama.Gdje je tek ispitati puteve za silne labirinte u mozgu? Ne trebamo to.
'' Pitam se, da li svako od nas ima zvijezdu vodilju? '', pitala me je. Ko bi mogao da zna, Merima? Mi? Oni ''nedodirljivi'', kako smo stotinu puta znale kazati? Neko treci ili deseti? Ja? Svaka od nas?
Pocele smo graditi tvrdjavu cvrstih zidina, ali kompleksnu i nismo stale. Ni sada ne stojimo. Sazidana je od hrabrosti, upornosti, zelje, ljubavi, nade, smijeha... I to je jedino sigurno. Mozda je to nasa zvijezda vodilja?! Opet, ko bi mogao da zna, Merima?
Djeca smo prelaska 20. u 21. vijek. Ili barem mislimo da jesmo. Nikada nas nije bilo pretjerano briga kako cemo se dopasti ostalima. Valjda ni sad. Mozda je u tome kvaka uspjeha - da sami sebi budemo podrska u trenu sloma. Ko bi Merima, opet, mogao da zna?!
:L.H.:




Left:1575